subota, 11.08.2007.
...SEKTE I POKRETI...
Ako ste uspjeli zamijetiti oko nas se sve više ljudi skuplja u neka "društva"...u najgorem slučaju javljaju se među mlađom populacijom koja ni nije svjesna u što se upušta u želji za novim vođom i novim dogmama..
Dakle krenimo od početka...Potrebno je spomenuti tri vrste tzv."udruženja"..
SEKTA : naziv joj dolazi od latinskog sequi što znači slijediti, a to je zajednica sa relativno malo članova koji žele pridobiti što više istomišljenika..
DENOMINACIJA: zajednica koja je nastala iz sekte, razlikuje se od nje po veličini, te se za razliku od sekte odlikuje masovnošću i otvorenošć, priznaje ostale religije..
KULT : od lat. cultus što znači štovanje božanstva, najčešće privremena grupa, manja i slabije organizirana od sekte, ne zahtijeva posebne uvijete članstva..
Prvu pojavu sekti bilježimo tijekom drugog svjetskog rata koje su u to vrijeme bile male i njihovim članom se moglo postati tek u odmaklim godinama, što je naravno drastična razlika danas..A vrlo je velika razlika i u razlozima zbog kojih su tada nastajale od onih razloga zbog kojih nastaju danas..Ali u srži dijele isto..Osobe koje su se odvojile nisu bile zadovoljne nečim ili su željeli nametnuti svoju volju...
Tijekom drugog svjetskog rata takve su organizacije nastajale zbog siromaštva, gladi i slabije veze između Njega i čovjeka, a temeljene su na budizmu i hinduizmu..
U današnje vrijeme uzroci se uvelike razlikuju od prijašnjih..u pitanju je najčešće samoostvarenje i samootkupljenje, što ih u neku ruku na privid čini optimističnima..
Najčešći uzroci nastajanja današnjih organizacija je usamljenost osobe, problematična obitelj, prevelika uniformiranost crkve, te čisto pitanje morala i moralnog izbora..
ponedjeljak, 04.06.2007.
Tko je tu ULJEZ??
Evo me opet...s temama sličnim onim prije što će uvelike razveseliti većinu mog društva..haha..šala naravno..dakle kome se ne sviđa ne mora čitati...Odlučila sam napisat par riječi o filmu koji je prilično zaokupio moje misli..radi se o filmu Uljezi u originalu naziva The Others. Glavna glumica je Nicole Kidman, pa je film vrlo lako zapamtit...
ULJEZI I.DIO
Radnja filma odvija se nakon drugog svjetskog rata na otoku Jersey između Engleske i Francuske. Grace živi sa dvoje male djece Anom i Nicolasom u prilično izoliranoj viktrojanskoj vili. Djeca još uvijek ne znaju da im je otac poginuo u ratu. Radnja se pokreće kada se jednog maglovitog jutra na vratima pojave sluge...stari vrtlar, bucmasta domaćica i njema sobarica...Ostaju začuđeni time što ih je Grace očekivala..Prilikom priopćavanja pravila objašnjava im da se u toj kući ni jedna vrata ne smiju otvoriti tako dugo dok se ona prethodna ne zatvore jer djeca boluju od alergije na svijetlo..
UZ to što je kuća stalno u tami majka ih mući i svojim pričama o dobru i zlu te ih podređuje kršćanskom odgoju..dok ih bucmasta domaćica zbunjuje pricom o prijasnjoj obitelji koja je naglo iselila iz te kuće...Ana i Nicolas su vrlo različiti...on je tih i povucen..a onaga stalno uznemiruje svojim pricama o duhovima i dušama..
Jednog dana Ana počinje priču kako jedan dječak imenom Viktor živi u njihovoj kući..
srijeda, 25.04.2007.
Život poslije života...
Potaknuta knjigom Život poslije života koju je napisao doktor filozofije i doktor medicine Raymond Moody odlučila sam napisat post koji se odnosi na kliničku smrt...
Za one kojima je nepoznat pojam kliničke smrti treba reci da je to stanje kada medicinski aparati registriraju smrt, tj. prestanak rada naših određenih organa. Ali, kod nekih osoba aparati nakon nekog vremena ponovno registriraju aktivnosti, moglo bi se reci da se te osobe "vraćaju iz mrtvih" iako to zvuči veoma čudno..Mnogi od njih (ako skupe dovoljno hrabrosti) ispričaju što su doživjeli. Hrabrosti treba puno, jer njihove priče “ne uklapaju” se u objašnjenja današnje službene nauke. Jesu li posmrtni doživljaji privid, halucinacija, snovi ili jednostavno plod naše želje da se nađemo na mjestu koje nas zanima?
Gdje je istina? Uobičajeno je da je istina ono što vidimo, čujemo, osjetimo, što možemo dokazati - znači naš pojam istine je vezan za materijalno. Ali činjenica je da su milijuni ljudi doživjeli posmrtno iskustvo, a rijetki i dva puta.
Ta njihova iskustva ne mogu se dokazati danas uobičajenim metodama i zato nailaze na nerazumijevanje. Znanost se u nekim situacijama osvrne na takve priče s objašnjenjem da su to halucinacije izazvane kemijskim tvarima koje nastaju u mozgu zbog pomanjkanja kisika i da ti događaji nisu realni, već su posljedica nedostatka kisika... Zar ne bi tada, zbog pomanjkanja kisika, sve trebalo biti mračno, tamno? Odakle onda svjetlost i to blješteća...
Ali, neki ljudi su doživjeli paranormalne pojave i kada su imali dovoljno kisika u mozgu, kada nisu bili u nikakvoj smrtnoj opasnosti, kada su bili potpuno zdravi. Neki naučnici putovanje tunelom objašnjavaju sjećanjem na prolazak porođajnim tunelom – ali kako objasniti činjenicu da su neki rođeni carskim rezom (dakle sjećanja na takav tunel kod njih ne postoje), a ipak su doživjeli putovanje posmrtnim tunelom...
Nitko od onih koji su doživjeli posmrtno iskustvo ne govori da je imao osjećaj halucinacije, sna ili tome sl.... Oni tvrde da je to bio doživljaj, ali za razliku od mnogih događaja u našem zemaljskom životu čiji detalji protokom vremena blijede, mnoge i zaboravimo, posmrtno iskustvo nikada ne blijedi, ostane zauvijek jednako svježe i pamti se svaki detalj...
Današnjom naukom ne možemo dokazati da nakon smrti postoji život u drugačijem “nematerijalnom” obliku, ali nemoguće je zanemariti priče ogromnog broja ljudi s takvim iskustvom, iz različitih dijelova ove planete, različitog obrazovanja, različitih dobnih skupina, međusobno se ne poznaju, za takvu pojavu do tada nisu čuli, a ipak to svoje iskustvo opisuju gotovo jednako. Nauka treba pronaći adekvatne metode proučavanja, a ne ignorirati...
nedjelja, 15.04.2007.
Mothmanovo vs. Celestinsko proročanstvo
Celestinsko proročanstvo(Celestine Prophecy), roman je iz 1993. godine napisan od strane Jamesa Redfielda. Knjiga razmatra razne spiritualne tzv. New Age ideje. Mnoge su te ideje objedinjene u fikcijski roman u kojem glavni lik odlazi na putovanje u Peru u potrazi za razumijevanjem niza od 9 uvida napisanim na drevnom rukopisu. Knjiga je pisana u prvom licu, gdje autor govori o nekoj vrsti duhovnog buđenja. On je tzv. Prijelaznom razdoblju života i počinje primjećivati slučajeve sinkroniciteta koji upućuje na ideju da slučajnosti I nesreće nisu zapravo samo puke slučajnosti već imaju dublje značenje.(meni osobno prekrasna knjiga koja se može gledati s dva aspekta- onaj totalno religijski i opet onaj čisto “znatiželjski”, ne treba se progutati baš svaka stvar u njoj, ali ima dijelova za koje sam jednostavno ostala bez riječi…al to sam pak sam ja)
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mothman je ime dano nepoznatom stvorenju čije je viđenje bilo prijavljeno kod Charlestona i Point Pleasanta kod Zapadne Virginije između 12 mjeseca 66.-te i 1967. godine. No iako je tad dobila ime, viđenja su bila prisutna još godinama prije, pa sve do 2005.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
A sad si zamisli koji bi te osjećaj zahvatio, na takvom mjestu, sa takvom pričom. Negdje u dubokoj pozadini uma ti jednostavno čekaš da te raspara nekakvo čudovište sa krvavo crvenim očima koje mu vire iz torza jer nema glavu, nebreš si pomoći… naravno , reci ti sebi da to nije istina ko kad gledaš loš hororac pa ti svejedno skoči adrenalin. Amigdala??? Radi sto na vuru, ko deda mrazovi patuljci dan prije Božića. Najprimitivnije dio tvog mozga kontrolira TEBE…netko te opali…ista stvar…..neko ti laže u facu…..neko ti pokušava zadati prostrijelnu ranu…nažalost ista stvar….patuljci su vrlo zaposleni... što me navodi na razmišljanje dal ipak ima malo manje drastičnih primjera neg je to svakodnevni život….ups, nažalost tog ipak nema ….
al baš me zanima dal ima situacija u bliskoj budućnosti svakog od nas kad ćemo biti sposobni “nadvladati ” naše usiljne postupke od strane cjelokupnog limbičkog sustava….kad bumo mogli naći tu jednu sekundu za razmisliti kakvu posljedicu će ostaviti ono što napravimo sljedeće i biti u mogućnosti da to izbjegnemo. Tolko put nađem samu sebe kako razmišljam o onom što sam napravila umijesto onog što tek budem, nikak da dođem van tog začaranog kruga
A dal je to stvarno u pitanju da ja neznam kak da nadvladam primitivnu stranu u sebi ili je problem u tome da ja ne bi htjela…al pa zašt ne??? čoveče, pa kolko bi to bolje bilo, krug bi se prekinuo….ne bi više reagirala tipa NEKO TE POVRIJEDI, DAJ TI I NJEGA, neko ti ide na živce odjebi ga… I sl.….. and the wheals on the bus go round and round…. Neverending enchanted circle of pain. Stvar je u tome da iako bivamo povrijeđeni od strane istih ljudi svaki dan ili barem svako malo to je obrazac ponašanja koji mi i prepoznajemo I znam kako regirati na njega, podsvjesno smo spremili reakciju tako da čim čujemo poznati ton glasa mi automatski imamo reakciju spremnu( ), tako ne moramo svjesno slušati iste gluposti danonoćno, jednostavno nam obrazac ponašanja dopušta da se isključimo, stvaramo naviku….. i ona nas nervira , gubimo se malo po malo…… do točke vegetiranja.
Pogledaj djecu, znaš jednu od onih stvari koja smo mi nekad davno bili….pa opet pogledaj sebe….i daj mi reci dal osječaš…..ko da nešt fali, ko da je nešto izgubljeno ,sprhnulo u tami, nešto je otišlo na krivu stranu, sad je 3 a trebalo je biti 5, crno je ,a trebalo bi biti bijelo, osjećaj da je izgubljeno, strah da se neće nikad vratiti, a najgore od svega je to da niti ne mogu odrediti što to je!Dal je ljubav, neznam ak je, jer još nije uspjela ispuniti prazninu….Smijeh….ma ajde pali al je ko ecstasy, brzo te vrati na staro…..
A kaj je s svim onim stvarima koje ne možemo reći jedni drugima, našim obiteljima…
Kaj je s tim osjećajem praznine svaki put kad uđemo u naš dom znajući da će samo i ovako i onako opet svi izigravati naše male drame koje toliko dobro znamo, iste razgovore, iste svađe koji ostavljaju u nama uvijek iste osjećaje i osjećamo se ko hrpa stranaca….
Kaj se kvragu desilo….zašt im je tolko teško reći što je ono što nas izluđuje (na način koji bi razumijeli,a ne bi ostali uvrijeđeni ) I frustrira. Svaki put kad započne svađa, pogled u oči je dovoljan da ti riječi ostanu u grlu I zasidre se. I vraćamo se opet istoj drami….zašt se truditi. Čak ni to više ne radim često…Isključim se I pokušavam čuti NIŠTA, osjetiti NIŠTA, a poslije vodim ratove sa sobom….
Takve stvari odlaze tolko daleko da ni neznaš gdje im je početak ,a kamoli kraj….. gdje je ona prva svađa koja nas je udaljila…
Jedna mala svađa prije toliko vremena koju smo bili nesposobni razriješiti gdje je jedina briga tad bila sam svačiji povrijeđen ego. I od onda je svaka sljedeća bila izgrađena na toj.
Male iritacije pretvaraju se u nedogledne sukobe, hrane amigdalu i stvorene drame povrijeđenog ega koji čeka na ispriku koja nikad ne dolazi da bi konačno mogao ostaviti svu mržnju iza sebe koja je jačala tolko vremena.
Čak I kad odlučim promjeniti svoj pogled na svijet I odnos s drugima kaj ti vrijedi kad osoba sa kojom pokušvaš promjeniti način komunikacije još uvijek igra svoju dramu.
Želiš tu j**** promjenu, trebaš ju jer češ zviznut prije nek si kak spada zaživil.
Ostavljeno mi je jedino to da sljedeći put kad izgleda ko da neko oče ubiti boga u tebi živčirajući te u zdrav mozak moram razbiti svaki kalup ponašanja koji imam da pokažem da VIŠE NE RAZGOVARA S OSOBOM KOJA SAM BILA CIJELI ŽIVOT!
A ko dovraga onda pokušavam biti?
“Man, I see in fight club the strongest and smartest men who've ever lived. I see all this potential, and I see squandering. God damn it, an entire generation pumping gas, waiting tables; slaves with white collars. Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
subota, 14.04.2007.
